Avantura zvana Maroko, prvi deo

Avantura zvana Maroko, prvi deo

Kada prvi put izadjete iz Evrope i stupite na neki drugi kontinent, počinje prava avantura. Zapljuskuje vas najraznovrsnija mešavina boja, mirisa i zvukova i u početku vam sve deluje kao da se dešava nekom drugom a ne vama, kao da je sve samo scena iz filma koji gledate iz svoje fotelje. Ali, verujte, dešava se baš vama i, koliko god neke stvari delovale neverovatne i  nepojmljive, sastavni su deo ovog novog iskustva i zauvek će promeniti vaš život.
Moj prvi susret sa Afričkim kontinentom desio se u Maroku, toj neverovatnoj zemlji na severozapadu Afrike kada sam, u okviru svog završnog Master rada, zajedno sa još šestoro članova grupe, pravila vodič kroz kraljevske gradove Maroka: Marakeš, Rabat, Fes i Meknes. Grupa se podelila na tri podgrupe i kolega Davi i ja smo kao destinaciju dobili Fes i Meknes, dva potpuno neverovatna grada koji su udaljeni jedan od drugog samo 60 kilometara, a predstavljaju, po mom mišljenju, dva potpuno različita sveta. Fes, milionski grad, oličenje je arapskog duha, dok je Meknes, grad sa oko 650.000 stanovnika, mnogo mirniji i pitomiji i predstavlja savršenu kombinaciju starosedelačkog berberskog i arapskog duha.
Svaki dan proveden u Maroku predstavljao je novu avanturu, a tokom svih devet dana koje smo tamo proveli, vodili smo dnevnik koji će vam najbolje opisati koliko mi se ova zemlja dopala i kako sam se osećala otkrivajući je.

20.07.2012.
Barselona

 

Poslednje odbrojavanje

 

„Već je veoma kasno i tama koja se uvukla u svaki kutak moje sobe podseća me da je vreme da zaspim i ostavim misli za sobom. Leptirići u stomaku ne daju mi da se smirim ni na trenutak. Čudno osećanje mi ispunjava telo, čudna mešavina uzbudjenja i straha…Uskoro, vrlo uskoro ću biti tamo, tamo negde u zemlji koja čeka da je otkrijem, da hodam njenim ulicama, da mi se uvuče u sva čula i prikaže u svom najboljem svetlu. Ne mogu da dočekam da uskočim u avion i stignem, da što pre počnem da je otkrivam. Kada zatvorim oči već sam tamo, vidim mešavinu boja i svetla. Sada letim preko kraljevske palate i gledam je odozgo. Maroko me poziva da sidjem, da ga upoznam i ostavim svoj trag. Spremna sam! Idemo! Vežite se, polećemo!“

Fotografija: Jovana Kostić i Davi Carneiro

21.07.2012.
Fes

Prve avanture

 

„Jutro je prijatno i mnogo svežije nego prethodnih dana a vedro plavo nebo obećava divan dan. Čujem svoje korake kako, u savršenom skladu sa točkovima kofera, grabe niz ulicu približavajući se metrou. Zelena, pa crvena linija, pored mene prolazi reka ljudi, lokalaca i turista i odjednom se nalazim na autobuskoj stanici gde u stvari počinje moje putovanje. Ovde me čeka autobus koji će me dovesti do Djirone iz koje avion leti za Fes. Čekam u redu na pasoškoj kontroli, prolazim kroz check-in i odjednom se nalazim u avionu koji leti preko ogromnog Afričkog kontinenta koji posmatram odozgo. Nebo je neverovatno plavo a ispod mene je žućkasto braonkasti kontinent koji me čeka. Prelećemo preko jezera smaragdno zelene boje, najlepše boje koju sam u životu videla. Sletanje je malo neprijatno, čuje se vrisak ljudi, osećam se kao na ringišpilu ali, nakon svega, uspešno slećemo na Marokansko tlo. Kakvo olakšanje. Aerodrom je mali, ali jako lep, još jedan pečat u pasošu i zvanično ulazim u zemlju. Nalazim se ispred aerodroma sa Meksikankom i Francuzom i odlučujemo da podelimo taksi do grada. Odjednom se u gradu prebacujem u scenu iz filma koju iz neke daljine posmatram a u kojoj me taksista ostavlja negde daleko od mog hostela i, na vrlo lošem francuskom, objašnjava da se nalazim na samo 10 minuta pešaka od njega…Onda, kao u novoj sceni, pojavljuju se Marokanci koji se svadjaju sa taksistom i, posle nekoliko minuta ubedjivanja, on pristaje da me vozi do hotela uz malu novčanu nadoknadu. Kakvo olakšanje sam osetila kada sam se našla sa Davijem koji se, kao i uvek, smešio i zagrlio me prijateljski.

Fotografija: Jovana Kostić i Davi Carneiro

Odlučujemo da prošetamo po okolini ali, posle samo nekoliko minuta smo okruženi znatiželjnim lokalcima i decom. Svi hoće da razgovaraju sa nama, da nam pokažu put, da budu naši vodiči…Prvo pravilo, u Maroku nikada ne uzimajte za vodiča nikoga sem licenciranog, ma koliko lokalci insistirali na tome i postajali agresivni.
Odlučujemo da se vratimo u hostel i da obilazak nastavimo sutra. Ipak je Ramazan, a to je prilično nezahvalno vreme za posetu muslimanskoj zemlji. Niko ne jede i ne pije ceo dan pa su ljudi mnogo agresivniji i nervozniji nego obično. A posebno nam je neprijatno jer shvatamo da nas većina ljudi posmatra kao hodajući simbol evra…
Na maloj terasi hotela sedimo i ispijamo kafu sa mlekom, praveći plan za naredni dan. Iznenada, čujemo zvuk. Znak da je vreme za večeru, vreme kada se post za taj dan završava. Odjednom, sve je drugačije. Ljudi postaju življi, smeju se, srećni su, deca se igraju…Fes dobija svoju boju.
Ali, večeras ga nećemo istraživati, to ćemo ostaviti za sutra. Ipak je današnji dan bio prepun uzbudjenja.“

Fotografija: Jovana Kostić i Davi Carneiro

Nastavak mog dnevnika iz Maroka možete pročitati ovde.

No votes yet.
Please wait...
Voting is currently disabled, data maintenance in progress.

2 Comments

  1. Milka
    28 novembra, 2016 / 12:33 pm

    Jovana tako si divno opisala tvoje putovanje u Maroku.Jedva cekam da izadje idrugi deo.

    No votes yet.
    Please wait...
    Voting is currently disabled, data maintenance in progress.
    • 28 novembra, 2016 / 10:01 pm

      Hvala 🙂 Stiže uskoro i drugi i treći deo 😉

      No votes yet.
      Please wait...
      Voting is currently disabled, data maintenance in progress.